Podaci o biologiji ovih zivotinja vrlo su oskudni. Zivot muzjaka koji cjeli svoj vijek provode u moru ne izlazeci na obalu i danas predstavlja nepoznanicu. Ne zna se gdje odrastaju, kuda migriraju i kako se pri tome orijentiraju, kada dostizu spolnu zrelost, kako pronalaze zenku i gdje se pare.
Sve sto se zna o zelvama temelji se na proucavanju i pracenju zenki pri izlasku na kopno i polaganju jaja. Iako je nepoznato kako pronalaze put do obala, ustanovljeno je da neke vrste pri tome prevaljuju i preko 3000 km. Kad je takva obala izabrana, zenka u predvecerje izlazi iz mora, te u podrucju iznad gornje granice plime trazi mjesto za odlaganje jaja (pri tome ne mali broj zenki sa jajima biva iskasapljen propelerima motornih camaca). Ne zna se tocno na koji ga nacin bira, no pretpostavlja se da u tome ima ulogu sastav i vlaznost pijeska, sto vjerojatno odreduje na temelju dodira i mirisa. Pri tome su izuzetno oprezne, pa ce ih i najmanje uznemiravanje uplasiti, i natjerati natrag u more. Jaja (njih stotinjak u jednom leglu) odlaze u rupu u pijesku iskopanu straznjim perajama. Unatoc tome, zakopana kornjacina jaja predstavljaju lak plijen raznim grabezljivcima, no najdestruktivniji od sviju upravo je covjek.
Za svake sezone gnijezdenja (svake dvije do cetiri godine) zenka polozi tri do cetiri legla. Inkubacija mladih u jajima, ovisno o vrsti traje od sedam do deset tjedana. Prezivjeli mladunci, izvaljeni tokom noci, "veliki" su oko pet centimetara (duzina karapaksa), te zajedno pocinju sa iskopavanjem iz gnijezda i putem do mora. Njeznog oklopa predstavljaju lak zalogaj raznim predatorima: rakovima, sisavcima, morskim pticama. Veliki broj zivotinja strada u toj fazi, no dokazano je da je steta nanesena morskim kornjacama sakupljanjem jaja od strane covjeka daleko veca. Isto tako, vozila na obali ili drske suncobrana mogu unistiti citavo leglo. Uz to sjena suncobrana mijenja temperaturu pjeska, zbog cega je moguce poremetiti proces inkubacije i odnos spolova (odredivanje spola i odnos spolova u zelvi uvjetovan je temperaturom na kojoj se inkubiraju jaja!).
Jedna od nedavno rjesenih nepoznanica bilo je nacin na koji mlade zelve pronalaze put do mora. Danas je poznato da u njihovoj orijentaciji bez sumnje najvecu ulogu igra svjetlucanje, odnosno odsjaj mora (fototaksicka orijentacija). Izgleda da tamni obrisi obale i vegetacije odbijaju zivotinje i tjeraju ih prema svijetlijoj povrsini mora. No u tome ih svjetlo, npr. iz disco- klubova lako moze dezorijentirati, pa umjesto prema moru krenu u suprotnom pravcu, te nakon nekog vremena zbog umora uginu. Od trenutka ulaska mladih zelvi u more, pa do njihove adultne faze za znanost su potpuna nepoznanica. Koliki ih broj jos nastrada kao hrana riba, kuda odlaze i gdje odrastaju samo su neka od pitanja na koja biologija jos ni danas ne moze dati odgovor.
Hidrodinamicnim oblikom tijela i udovima preobrazenim u peraje dobro su prilagodene zivotu u vodi. Smatra se da veci dio dana provode plutajuci na povrsini mora, sakupljajuci toplinu Sunca. Hrane se, ovisno o vrsti, algama, rakovima, ribama, meduzama i sl., no najvecim brojem su karnivorne. U potrazi za hranom, prema novijim saznanjima, zalaze i do 1300 m dubine. Iako disu plucima, pod vodom mogu ostati i po pola sata, ovisno o velicini.
